Mali Kitajci

U ulici u kojoj ja stanujem obiteljske kuće imaju veoma male okućnice a ulica je tako uska da se jedva dva automobila mimoiđu. Kako ulica nema nogostupa djeluje još uže i zbijenije. Kuće su poslagane jedna do druge sa malim razmakom između kuća, tek toliko da se automobilom može ući u dvorište ili garažu. U ovakvoj ulici stanovati naliči onome načinu stanovanja gdje više stanara stanuje u jednoj zgradi i gdje se svi međusobno poznaju a često i druže.

 Kod nas u susjedstvu nema puno međusobnih nepoznanica. Možda sam ja tu najveća,  jer samo ljeti tu stanujem, pa tako ne sudjelujem u detaljnom upoznavanju  za vrijeme dugih zimskih večeri.

 Ovoga ljeta došao sam na odmor i kao i uvijek se dao na uredjenje kuće i okoliša. Ubrzo sam od susjeda saznao da se u kuću preko puta, koja je dugo vremena  stajala prazna, doselila jedna kineska obitelj sa dvoje djece. Iako nikad nisam mogao ni zamisliti da će mi Kinez biti susjed, sada je to postala stvarnost. Nisam se puno zamarao s time ali sam često znao reći da sam mogao zamisliti svakakvog susjeda ali Kineza ne.

 Ljeto je prolazilo na uobičajen način. Dugi i vrući dani su se smjenjivali a mi susjedi jedva smo uveče mogli naći malo podnošljivog vremena da se družimo. Družili smo se većinom na ulici uz razgovore o svemu i svačemu a najviše  o politici. Kako je neki od nas znao primjetiti mnoge smo vlade postavili  a jos više vlada skinuli sa vlasti.  Jednom prilikom, kada je na redu bila tema o našoj ulici, pala je  kritika na jednog, kako sam ga ja zvao, dobrog susjeda. On je uglađeni  travnjak ispred svoje kuće ogradio metalnm šipkama obojanim u crveno bijelu boju, koje su okomito stršile nekih 40 – ak centimetara iznad trave opasno prijeteći svakome, tko se usudi na travnjak parkirati auto. Ja sam čak i dobacio; da su te šipke  i veoma opasne, pogotovo nedaj Bože da netko padne na njih, mogao bi ostati prikovan na travnjaku.

 Jednog, isto tako nesnošljivo vrućeg dana nakon doručka, pa zatim rada u vrtu,  brzo sam potražio debelu hladovinu podruma, gdje sam rado odlazio kada sam pokušao izbjeći rad u vrtu po ljetnoj žegi.

Za jutr

a dok je još svježije, moja se žena dala na spremanje ručka. Pošto kuhinjski prozor gleda na ulicu, ona uvijek ima punu kontrolu nad onim što se na ulici događa. Na ovom pogledu joj mnoge susjede zavide, jer njihove kuhinje većinom gledaju u dvorište. Nakon što sam u podrumu poradio ono što sam imao na umu, povremeno bih se samo javio udarcem čekića o nešto tvrdo da je cijela kuća zvonila i tako davao do znanja da nešto radim, iako sam samo uživao u podrumskoj hladovini.

 Upravo kada sam se ponovno htio onako „javiti“ čekić mi je za trenutak zastao u zraku. Kroz otvoren podrumski prozor načuo sam zapomaganje i plač načas ženske odrasle osobe, načas djeteta. Ubrzo zatim, trčeći prema podrumu, oglasila se i moja žena  vičući na sav glas. Njezin glas je odzvanjao podrumskim stepenicama te još više davao naslutiti da se nešto strašno dogodilo. Pohitao sam joj u susret pitajući je što se dogodilo na što je ona samo vikala:“ Brzo, brzo“, pokazivajući ka kuhinji a potom prema prozoru.. Nakon što sam došao  do kuhinjskog prozora imao sam što i vidjeti. Na travi spred kuće  dobrog susjeda,

čučala je susjeda kineskinja i u naručju držala dvogodišnju kćer, lica oblivenog krvlju. Za čudo Božje djevojčica nije plakala nego je samo povremeno pogledavaladala u mamu, kao da je pita što se to dogodilo i zašto zapomaže.

Oko njih je preplašeno skakutao petogodišnji brat držeći u ruci daljinski upravljač televizora,  glasno i otegnuto zapomažući: “A baaaaaaba, a baaaaaba”. Na čas bi daljinski usmjerio prema majci, pa je izgledalo  kao da je želi utišati ili pak ugasiti, te tako zaustaviti njezino zapomaganje.

 Izletio sam na ulicu koja je u ovo doba dana bila potpuno pusta . Uz put sam u džepu napipao mobilni telefon i dok sam se približavao da iz bliza pogledam što se dogodilo nazvao sam hitnu službu. Telefonirajući spazio sam i našu susjedu,  medicinsku sestru u penziji, koja nam često pomogne da za svaku sitnicu ne idemo liječniku, kako hita iz kuće prema nama. Odmah mi je postalo  lakše jer sam znao da će ona najbolje znati  pomoći a i ja neću morati primjeniti svoje umijeće, koje sam prije 45 godina stekao na predavanjima iz prve pomoći. I dok sam pogledom bojažljivo i neodlučno pokušavao ustanoviti težinu ozljede, na dječjem licu se već grušala krv i onako ispucana na debeljuškastim obrazima  izgledala je načas strašno a načas tužno, kao ispucana brazda nakon dugotrajne suše.

 Ubrzo su i ostali susjedi dočuli da se nešto događa i izašli na ulicu. U međuvremenu se medicinska sestra u penziji  uhvatila posla. Iznenada i za divno čudo naiđe i jedan automobil, kojim je upravljala neka žena. Vidjevši da se radi o nečemu što je ukazivalo na nesreću, zaustavila se nakon par metara  ne gaseći motor i ne zatvarajući vrata automobila, pohitala do djevojčice. U žurbi je samo dobacila:  „Što se to dogodilo? Ja sam liječnica?“ Odmah se moglo vidjeti da se naša medicinska sestra u penziji i liječnica poznaju, te su u tili čas čak jednoglasno donijele dijagnozu; da se radi o rani iznad obrve koja je vjerovatno nastala od udarca nečim tvrdim , koja jako krvari ali da nije zabrinjavajuća.

 Na kraju ulice, tamo kod trafostanice također su nakon sveopće ulične mobilizacije  na ulicu izašla i dva muškarca. Jednog znam jer često  prolazi ispred  moje kuće a budući da ima automobil Yugo 45 ja sam mu već odavno, onako samo za mene,  dao ime Yugo. Ovoga drugoga ne poznajem i mislim da je možda u posjeti kod Yuga. Kada su smatrali da i oni trebaju nešto poduzeti, krenuli su laganim korakom jedan pokraj drugoga, prema mjestu gdje se već okupilo podosta ljudi. Kada su stigli do automobila  liječnice, sa svih strana su ga znatiželjno zagledavali, kao da nešto traže.  Nakon što se liječnica  kratko oprostila od medicinske sestre i ostalih, uz ispriku da žuri, ne sluteći ništa, krenula je ka automobilu.

U momentu kada je htjela sjesti u automobil, Yugo i njegov kolega su odlučno stali  ispred automobila. U ovome stavu podsjećali su me na nekadašnje milicajce, koji su se uvijek po dvojica šetali gradom.  Odlučno i raširenih nogu, onako kako se nekada obraćala milicija, oglasi se Yugo: “ Ne možes tek tako napustiti mjesto nesreće, a ni auto ne možeš micati. Ti si autom udarila dijete i moraš sačekati policiju”.  

Iako je liječnica dobro čula prijeteću naredbu, prije nego je išta mogla reći, okupljeni su joj stali u obranu i brzo uvjerili “milicajce” da to ona nije učinila nego da je samo htjela pomoći unesrećenoj djevojčici.

 U jednom trenutku, slučajno sam se okrenuo i rubom oka ugledao dobrog susjeda, koji je primjetivši da se ispred njegove kuće na travnjaku nešto događa,  ne otvarajući dvorišna vrata, onako preko ograde, bacio pogled na prisutne te posebno promotrio unesrećenu djevojčicu.

Kada sam mislio da će nam se pridružiti, naglo se okrenuo i ubrzanim korakom se uputio u kuću. Toga dana ga više nisam vidio.

 Uz zvuk sirene ubrzo dodje i hitna. Vidjevši ženu kako čuči na rubu ulice s djetetom kojemu je  preko oka povezana  glava, te zaustavljeni auto na kojemu su vrata na vozačevoj strani bila širom otvorena, vjerovatno su i oni pomislili da se radi o prometnoj nezgodi.

Nakon što su se sa majkom pokušali sporazumiti ubrzo su shvatili da ona veoma slabo govori hrvatski. Ponavljala je stalno samo: “Komšija…komšija…” isto onako kako ju je moja žena čula da zapomaže, samo sada daleko tiše jedva da se razumije. I stariji brat je jož uvijek skakutao sa noge na nogu amo tamo i s daljinskim upravljačem prijetio kao da će nas sve pogasiti. I on je i dalje, sada samo nešto tiše ponavljao:” A baaaaba, a baaaaba…”

 Bez puno formalnosti smješteni su u hitnu i brzo se odvezli prema bolnici.

Nakon toga smo se i mi mi uputili svojim kućama jer nam nije bilo do prepričavanja događaja po ovako nesnošljivoj vrućini. Za čas je ulica ostala pusta.

Već sam i ja krenuo kući kada mi pogled odmamiše otvorena vrata kuće, u kojoj su živjeli Kinezi. Ne misleći krenuo sam u kuću u kojoj po mojoj prosudbi ne bi trebalo biti nikoga. Na dvorišnim vratima sam zastao sjetivši se, ne bi li bilo dobro da još nekoga zamolim da krene samnom u kuću. Ali na ulici nije više bilo nikoga. Približavajući se vratima načuo sam iz kuće nejasne glasove, te prateći krvavi trag,  preko par  ulaznih stepenica dođoh pred otvorena ulazna vrata. Sada sam potpuno jasno mogao razabrati glasove koji su dolazili iz kuće, jedino ih nisam razumio jer su mi zvučili kao kineski.

Pri pomisli da je još netko unutra a da nije primjetio što se dogodilo, postade mi odjednom hladno, iako sam se malo prije znojio od vrućine.

Još jednom oslušnem i usudim se ući u polumračni prostor, jer su valjda zbog vrućine na svim prozorima bile spuštene roletne.

Kada sam stupio u oveću prostoriju, možda je to bila dnevna soba, u mraku sam ugledao upaljen televizor, na kojemu je u punom jeku išao crtani film, sličan onom poznatom filmu o mačku i mišu (Tom and Jerry). Sada sam saznao odakle dolaze nerazumni glasovi, i odmah mi sine u glavi, da je ona razbijena obrva na djevojčicinom licu djelo brata i daljinskog upravljača. Vjerovatno su se svadili oko programa, zaključih skoro naglas. Nasmiješih se u sebi  izađem iz kuće ne zatvarajući za sobom vrata,  uputim se kući.

Nakon što sam sa mojom ženom dok je ona kuhala ručak još jednom detaljno pretresao sve što se dogodilo, otišao sam nemalo uzbuđen u podrum.

 Najednom, dok su mi se minuli događjaji jos uvijek vrzmali u glavi začujem opet glasno zapomaganje ali ovaj put muškarca. Pomislih najprije da je to možda zvuk televizora, jer su kinezi  stanovali odmah preko puta nas. Ipak  ubrzo začujem I umirujuci glas moje žene, te se uputih da vidim što se to opet  događa.

Susjed Kinez je stajao na ulici a moja žena ga sa prozora tješila, objašnjavajuci što se to danas dogodilo. On se naime vratio kući i našavši otvorenu kuću i krvav trag iz nje, pomislio na najgore. Bio je van sebe te preplašen i izbezumljen stalno ponavljao: „ Ja dobar dan komšija….. Zašto dijete zašto žena doviđenja…“

 Da nije bilo žalosno možda bi me i natjerao u smijeh. Poslije sam zaključio da budući da je susjed Kinez trgovac, prvo što je hrvatski naučio bilo je dobar dan i doviđenja pa je sa tih par riječi koje je znao pokušao objasniti da je on dobar susjed i zašto mu se to dogodilo, zašto nema žene i djece, odnosno tko ih je i kuda odveo?

 Uz silnu muku i uz napore moje žene i mene uspjeli smo mu dokazati da je njegova žena s djecom otišla u bolnicu. Još teže mu je bilo dokazati da nije ništa ozbiljno.

Nakon što je donekle shvatio što smo mu htjeli reći, susjed Kinez se žurno uputio u  bolnicu.

 S obzirom na vrućinu ni sutrašnji dan nije bio ništa bolji. Po jutru se vidjelo da će biti još topliji i nesnošljiviji. Nakon doručka sam se ipak odlučio da nešto uradim u vrtu i oko kuće. Izlazeći u dvorište sa ulice začujem čudan zvuk.

Teško sam mogao povjerovati svojim ušima jer ono što sam čuo bio je nezamjenljiv zvuk ručne brusilice. Izašao sam na ulicu. Po ovoj silnoj vrućini kod dobrog susjeda ispred kuće na travi,  ugledao sam susjeda kojeg sam ja zvao pecaroš, kako sa ručnom brusilicom siječe one crvenobijele željezne stupčiće. Sada  mi je bilo jasno zašto je dobri susjed  jučer, dok smo se mi okupili oko unesrećene djevojčice, onako brzo otišao u kuću, ne priključivši se nama.

 Uplašio se jer je je pomislio da se mala kineskinja  ozlijedila na jedan od njegovih stupića.

Ni moja sumnja u brata djevojčice i daljinski upravljač  nije bila ispravna, isto kao sumnja ona dva „milicajca“ koji su povredu djevojčice doveli u svezu sa liječnicom i prometnom nezgodom.

U najvećoj zabludi je bio susjed Kinez jer je pomislio da se dogodilo neko veliko zlo. Pomislio je da mu je obitelj netko napao i oteo.

 Istina je pak da se djevojčica ozlijedila, kada je u igri sa bratom, skačući po krevetu nezgodno pala i tako se ozlijedila.

Kako bilo da bilo, svaki od nas je za isti događaj imao svoju priču, a ja sam svoju pokušao ispričati onako kako sam je ja doživio.

Priča je istinita i stvarno se dogodila. Jedino nije istina, da JA za vrućih ljetnjih dana  bježim od posla u vrtu u podrum, te da se povremeno s čekićem onako „javljam“ da izgleda kao da nešto teško radim.

 Sada je ulica opet mirna i jedva da se što događa u njoj. Kao da isčekuje neki novi posebno interesantan događaj kojega ću ja svakako zabilježiti. Jedino mi susjedi još uvijek u večernjim satima razglabamo o svemu i svačemu. Politika nam je i dalje najzastupljenija tema.

Kako sam na početku rekao, da se u ulici teško mogu mimoići dva osobna automobila, sada to više nije problem, jer je postala jednosmjernom  ulicom.

 Vrtovi su isto onako maleni, ali ipak dovoljno veliki da ih se za ljetnjih vrućina teško može bez većih problema uređivati i održavati a ne potražiti debelu hladovinu podruma.   

Ćiril Uzelac

ljeto 2011