U ime Oca...

Nisam se ni tren dvoumila kad sam na FB zatekla poziv prijateljice na svečanost blagoslova crkve Sv. Martina u rodnom selu mojih roditelja. Onom istom selu u kojem sam provela djetinjstvo - bosonogo djetinjstvo na prašnjavim drumovima.

Što znači biti vjernik?? Postoji li definicija za to?? Je li vjernik samo onaj tko svake nedjelje ide na misu, ispovijeda redovno svoje grijehe i prima Tijelo Kristovo?? Ili su vjernici i oni koji nisu "redovni" u crkvi, a opet im savjest nalaže da se ponašaju u skladu sa 10 Božjih Zapovijedi??

Iskreno, ja spadam u ovu drugu grupu. Odgajana sam u vjeri, pa iako mi se ponekad čini da je negdje usput gubim, još uvijek je tu. Da, ja VJERUJEM.

Moj prvi susret sa crkvom, koji pamtim, bio je baš u rodnom selu mojih roditelja, u maloj crkvici Sv. Martina.

Veći dio svog djetinjstva provela sam na selu, bio je to moj drugi dom. Sa majkom i djedom sam svake nedjelje ujutro išla na misu. Prvo bi majka pristavila supu na šporet da se lagano kuha, a onda bi se lijepo opravili i krenuli prema crkvi, od koje nas je dijelilo tek par kuća. U crkvu su žene i djeca odmah ulazili, a muškarci su ostajali vani dok velečasni ne dođe.

Oduvijek me ulazak u crkvu ispunjavao mirom i strahopoštovanjem. U crkvi su svi imali svoje mjesto - muškarci su stajali u sakristiji, djeca po strani, starije žene su sjedile naprijed, a iza njih mlade snaše i djevojke.

Oltar je uvijek bio svečano ukrašen cvijećem koje su žene donosile iz svojih baščica, a vitraji na visokim i uskim prozorima igrali su tajanstvenu igru sa suncem koje je bacalo blaženu svjetlost po mračnim kutovima kapelice. Starinske slike Svetaca i Križnog Puta u drvenim okvirima krasile su zidove i u nama djeci izazivale veliko strahopoštovanje.

Misno slavlje nikada nije dugo trajalo, a bilo je ispunjeno iskrenim molitvama i svečanim pjesmama malog ženskog zbora, kojeg je predvodio orguljaš Marko.

Nakon mise, u tišini bi izlazili iz crkve. Domaćice su žurile kući zgotoviti ručak, a muškarci su ostajali da još malo "pretresu" samo njima znane teme. I bakice bi stajale malo po strani i promatrale ispod oka mlade snaše, komentirajući "prekratke" šoseve i natapirane frizure.

A mi djeca...mi smo se okupljali oko pumpe, koja je bila na betonskom platou ispred crkve. Izgradila ju je vojska nekad davno, a iz pumpe je voda išla u veliki betonski valov koji je služio za napajanje krava kad navečer idu sa ispaše.

Služila je ta pumpa i putnicima namjernicima, a seoske žene su je koristile za kuhanje graha - pričalo se da je od te vode grah posebno ukusan.

Pitate se sigurno, gdje će ova s teme??? Ne, neću odlutati.

Pumpa je za seljane bila važno mjesto, poput crkve, dućana ili gostionice. Mislim, ipak, da je nama djeci i mladima bila najvažnija. Kod pumpe su se rađale prve ljubavi, kod pumpe su se "kovali" planovi, kod pumpe se sjedilo do duboko u noć i pričalo...pjevušilo...pa opet pričalo...i nitko na nas nije vikao, i nitko nas nije tražio, jer bili smo svima na oku...i nije nam to smetalo.

Već sam bila krenula u školu, kad je u selo stigao novi velečasni. Bio je mlad, i neki su seljani govorili da je "premoderan". Ja sam, kao i obično, ljeta provodila na selu, a u to vrijeme se održavao vjeronauk za seosku djecu. Kako mojima baš nije bilo preporučljivo da me, zbog ondašnjeg sistema, šalju u crkvu, ja sam se vjeronauku priključila kao "ilegalac".

Ooo, kako sam bila sretna kad mi je djed donio Katekizam i rekao da od sutra idem na vjeronauk. Došli smo pred crkvu u dogovoreno vrijeme, nas desetak, uredno počešljanih i umivenih, nestrpljivo čekajući da velečasni otključa crkvu. Ali ne...pokazao je rukom na pumpu i rekao : "Tamo će nam biti ljepše". I bilo nam je stvarno lijepo, toliko lijepo, da se već sutradan broj polaznika povećao. Velečasni je malo s nevjericom pogledao nekolicinu, jer je znao da su druge vjeroispovjesti, pa kad ih je upitao da li im roditelji znaju gdje su, oni su k'o iz topa izvalili : "Daaa, pa znaju da smo na pumpi". Cijelo ljeto su s nama dolazili na vjeronauk, i nikome to nije bilo čudno niti je kome smetalo. A velečasni bi svaki kraj vjeske nauke začinio slasnom lubenicom ili sladoledom.

Prošla su mnoga ljeta od tada. Pumpu su odavno srušili, klinci su odrasli, a na mjestu stare crkvice iznikla je nova. Vjeronauk se održava u školi, a starog orguljaša i njegove pjevačice zamijenile su gitare i mladi pjevački zbor.

I dok smo se mi, nekadašnji klinci, sretni zbog novog susreta, nakon svečanosti blagoslova nove crkve, grlili, smijali, plakali i u glas pričali svoje priče, neki novi klinci su nas u čudu gledali i zbunjeno se križali "U ime Oca..."

Možda se opet pitate, o čemu se zapravo ovdje radi???

Ne znam...nije bitno...meni se sviđa...