A kako preskočiti ona iščekivanja "Malih tajni velikih majstora kuhinje" s nezaobilaznim Oliverom? Pravi mali ritual, iščekivanje tih desetak minuta na televizijskom programu.
Hmmm, da..... VEGETA! Ne samo da oplemenjuje jela, već sama pomisao na nju ozari mi lice i osjetim onu ugodnu toplinu oko srca, nostalgično me vraćajući u djetinjstvo: boravak kod moje drage bake koja je, još uvijek, u našoj kući, simbol dobre, domaće kuhinje, a sadržaj iz te male plave vrećice ulijetao je u gotovo svako jelo. Kao čarobnim štapićem, zamahnula bi svojim spretnim prstima iznad posude i rekla: "Eto, još stavimo malo Vegete i jelo je gotovo!". Moje bi oči tada zabljesnule divljenjem i osluškujući mirise, potrčala bih prema stolu i počela pripremati tanjure, žlice, vilice...
A kako preskočiti ona iščekivanja "Malih tajni velikih majstora kuhinje" s nezaobilaznim Oliverom? Pravi mali ritual, iščekivanje tih desetak minuta na televizijskom programu. Danas nisam više sigurna je li to bila večer četvrtkom, što je ionako manje važno, ali znam jedno: narednih dana ja bih na balkonu pripremala svoje prve kulinarije: s laticama cvijeća, malo lišća i malo zemljice... sve se to promiješalo, dodalo malo vode i na kraju jedna mala tajna: malo Vegete. Da, prave Vegete! Moja tajna i moj nestašluk, jer kada baka ne bi gledala, zavukla bih svoju ručicu u plavu vrećicu i uzela malo "čarobnog" praha kako bih i ja, kasnije u svojoj igri, pripremila "magične" juhe, maneštre ili možda sarmice.
Sada sam malo starija i prešla sam na prave namirnice, a po reakcijama mojih ukućana, na putu sam da slijedim svoju baku.
No, bio je jedan period u mom životu kada sam gotovo i zaboravila što znači kuhanje i općenito pojam domaće kuhinje: za vrijeme mog boravka u Americi. Tamo se uz učenje, rad i neki čudan tempo života i življenja izgubio dio mene?!
Jer slobodno mogu reći da je kuhinja i kuhanje to nešto što me upotpunjuje. Restoran, menza ili gotova jela iz mikrovalne potisnuli su ova lijepa sjećanja.
I tako, jednom redovitom šetnjom po dućanu, kada napamet samo stavljate nešto jestivo u kolica, ugledala sam Nju: "Malu plavu vrećicu"! Nakon mog uvoda, ne trebam vam opisati moj ushit i sreću! Nije mi trebalo dugo da pronađem želju i inspiraciju za sljedeći obrok. Mmmmmm, prava, kuhana juhica i domaće sarme. Domaće? Pa da, uzmete malo tog čarobnog praha, zapucketate prstima iznad posude i što reći, nego DOBAR TEK vam želim, jer znam da je sad sigurno savršen!
:(Još nema komentara