Pobjede i porazi, dobre i loše vijesti, sreća i tuga događaju se između godišnjica. Ako nazdravimo čašom vina, gledajući se u oči kao onoga dana kad smo prvi put sjeli, sve će se podnijeti lakše.
Već dulje vrijeme žmirim na činjenicu da je Nora zaljubljena. Puštam je da sama progovori o tome, zbog toga što znam da moja kćer kaže onoliko koliko je naumila i zbog toga što se bojim što ću čuti. Na njezinu tijelu događaju se promjene. Ponekad kada razgovaramo, zvuči pametnije i zrelije od mene, no emocionalno je to još uvijek djevojčica koja spava sa plišanom igračkom, koju se nipošto ne smije izgubiti.
Nedavno sam joj kupila parfem, jer krišom koristi moj, koji joj nimalo ne pristaje. Kad je vidim kako navečer pomno bira odjeću za sutra i pita izgleda li debela u sivim samtnim hlačama, jasno mi je da je netko važan na školskom hodniku, pokraj koga prolazi ili možda sjedi, i mogao bi skršiti krhko samopouzdanje, iza bistrih očiju i oštrog jezika koji šalju varljivu sliku.
U petak sam doznala, ime mu je Bruno i ide u osmi razred, a u subotu je slavio rođendan. Nekako se poklopilo da Norina simpatija ima rođendan na dan naše godišnjice braka. U subotu ujutro otišla sam na frizuru, a ona je nervozno slala sms poruke dok mi je fen zujao oko glave, jer nije bila sigurna što pokloniti glavnom frajeru u školi, koji ju je pokraj svih tih osmašica, pozvao na svoju rođendansku proslavu. Svi moji prijedlozi rezolutno su odbijeni, pa sam shvatila da ćemo se dogovoriti kada dođem kući.
Davor za našu godišnjicu uvijek rezervira stol u restoranu gdje smo prvi put bili skupa, a glavni kuhar nam posljednjih godina kao poklon pošalje desert. Ništa se tamo nije promijenilo, stolice i stolovi, zavjese niti jelovnik. Jedino smo mi drugačiji ljudi, koji se jedni drugima ljubazno smijemo, zadovoljni što se svake godine vidimo u tim okolnostima.
Kad sam došla kući, prebirala sam po ormaru tražeći haljinu, iz nekog praznovjerja strogo pazim da nikad ne odjenem istu. Nora je za to vrijeme nervozno hodala po sobi. Srećom je Davor bio na kavi, jer bi od ženske histerije u zraku dobio želju da pobjegne.
"Od Svena će dobiti album Brune Marsa. Nina mu je kupila igricu od svog starijeg brata, koji preprodaje igrice kad mu dosade. Samo ja ne znam što ću mu kupiti."-zvučala je prilično očajno.
"Ja mislim da je knjiga lijep poklon, možeš mu još napisati i posvetu. To traje godinama i uvijek će ga podsjećati na tebe."-rekla sam prebirajući po vješalicama, u nadi da je problem riješen.
"Ne želim mu pokloniti knjigu!"-uzviknula je, a ja sam je u nevjerici pogledala.
"Znaš li ti šta je knjiga prema albumu i igrici? Ispast ću dosadna štreberica."-
"Pa ti voliš čitati. Ne znači da si zato štreberica. Znam da bi se obradovala da ti netko kupi knjigu."-pokušala sam racionalno obraniti svoj prijedlog.
"On nije ja. Nije baš lud za čitanjem. Mislila sam da ćeš mi pomoći."-rekla je, a ja sam zatvorila ormar. Ljubičasta haljina, koju sam nedavno otplatila, nametnula se kao izbor za tu večer. U tom trenutku mi je sinulo.
"A zašto mu moraš nešto kupiti? Zašto ne napraviš poklon? Odnesi mu kolač, to svi muškarci vole."-rekla sam slavodobitno. Oči su joj zasjale, umjesto odgovora.
Otišle smo bez riječi u kuhinju. Za samo trideset i pet minuta, pomno sam mjerila, napravile smo čokoladne muffine, koje smo pustile da se ohlade. Za to smo vrijeme izmiješale mascarpone i Linoladu. Odlučila je da će mu donijeti košaru muffina, koju je podstavila ukrasnim papirom, na jednima je iscrtala srce, na drugima slovo B. Bila je tako slatka dok se poslijepodne češljala i upitala može li staviti moju maskaru na trepavice. I to je početak, mislila sam tada i slegla ramenima. To nije bilo odobravanje, nego mirenje sa sudbinom.
Čokoladna muffin torta
Dok sam se tuširala, čula sam kako zvoni Davorov mobitel u hodniku. Polako sam se brisala velikim ručnikom, imala sam više od sat vremena da se spremim. Izvadila sam mlijeko za tijelo i malo otvorila prozor kupaone, da mi vlaga ne uništi frizuru. Gola i sjajna, kao tek ulovljena riba, prala sam ruke i proučavala svoje lice u ogledalu, kad je otvorio vrata.
"Sad me nazvao Oršulić."-
Oršulić je član uprave koji je nedavno oženio kćer. Konačnost u njegovu glasu imala je zlokoban predznak. Novi član uprave je Markić, koji je važio za najmanje izglednog kandidata. Time je razočaranje valjda bilo veće. Zagrlila sam ga, jer sve što bih rekla bilo bi pogrešno. Njegova šutnja mi je dala do znanja koliko se nadao da će biti izabran. Kad sam se odmakla na majici su mu ostale dvije okrugle fleke. Izašao je iz kupaone. Bilo mi je žao, zbog njega, i drago, zbog naše djece, koja neće osjetiti kao i ja, što znači imati roditelje na službenom putu. Obukla sam frotirni ogrtač i sa zebnjom otišla u dnevni boravak, uvjerena da od izlaska nema ništa.
"Koliko ti treba da se spremiš?"-upitao me, stežući daljinski upravljač u ruci. Prebirao je programe, dobar je osjećaj nečim upravljati u životu.
"Pola sata."-rekla sam i odjurila u spavaću sobu.
Pobjede i porazi, dobre i loše vijesti, sreća i tuga događaju se između godišnjica. Ako nazdravimo čašom vina, gledajući se u oči kao onoga dana kad smo prvi put sjeli, sve će se podnijeti lakše.
Igor je jeo muffine za večeru i pio mlijeko, moja je mama sjedila s njim za kuhinjskim stolom i mahnula mi, za sreću.
:(Još nema komentara