"Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas, I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli. Jer, oni imaju vlastite misli. Možete okućiti njihova tijela ali ne i njihove duše, jer njihover duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima." - Kahlil Gibran
Nakon skoro 70 sati ostavljenih na velesajmu, četvrtu godinu za redom, na kraju ostanu divna prijateljstva (nova i stara), nešto igračaka i jedan veeeeliki dojam o klincima. Klincima koji sami traže knjigu Kako bebe dolaze na svijet, kikićima kojima se oči rašire da to nisu istine kad im daš poklon, kikićima kojima starci govore "Koja si ti prasica!" nakon šta natrpa pune ruke knjiga (dite ima volju za knjigom, ova je naziva prasicom pred 100 ljudi!), kikićima čiji starci bacaju novce preko cijelog pulta nakon šta pitaš dal plaćaju karticom ili kešom, a sve u stilu idi k vragu s ovih 70 kuna, ja ne peglam karticu zbog te siće, kikićima čiji su starci gluhonijemi i ono se već zna sporazumijevati s njima, klinkica kojoj sam dala tijaru i krila i bila je presretna - krenila je poletit, pa se prosula koliko je duga i široka, kikićima kojima ne znaš spol jer nemaju kose pa jooooooooj koji lep dečko ispadne lepa curica i tak.
zatim đastin biber knjiga + posteri koji ide ko lud, uz njega se dobije hello kitty torbica, klinke vrište - hvataju se za glavu, bacaju na koljena od sreće; pčelac pero koji ima najdebilniji tekst ikad, zečići moji u kojima se lektorima miješa ekavica / ikavica / jekavica na više mista, hana montana s majicom na jedno rame u paketu, majica na kokoš od koje se zbilja nema šta naučit, i janko strižić s naslovom Pizza za sve i seljakova nećakinja ...
najlipša knjiga na svitu je Pogodi koliko te volim, prevedena s eng prije godinu dvije. U njoj se veliki zec boje meda i mali zec boje meda natječu ko koga više voli - volim te koliko sam visok kaže mali, ja tebe volim koliko sam JA visok, ja tebe do krošnje, ja tebe do neba; i zadnja stranica - ja te volim do mjeseca, kaže mali i zaspe, a tata mu odgovara ja tebe do mjeseca i natrag...
jedan dan dođu dvije časne (nije vic!), kupuju knjige za dom i kupe Pogodi koliko te volim između ostalog, za domsku dicu. Izdam račun, zahvalim, rasplačem se i odem otraga, razmišljajući o tome kako tim kikićima u domu nitko neće reći "Ja tebe volim do mjeseca i natrag!", jer oni kad zaspu navečer nemaju nikoga da na njih stavi ruku i kaže ja tebe volim do mjeseca i natrag. i kad ih vidiš onoliko u ovako malo dana zbilja nekako poželiš jen dan imat svo lovu svita i udomit svu tu dicu i nekako im omogućit... ne znam ni sama što sve ne.
Eh, ovo nije sitnica o tome koliko i da li sam dobra osoba (pače, par sati nakon ovog ispričala sam 1 vrlo bezobrazan vic), nego o tome koliko su kikići savršene male osobe - od bebača do ovih većih, da imaju želje i za znanjem i za ljubavlju pogotovo, a svakako zaslužuju bolje, i to prije nego se pretvore u ogorčena odrasla stvorenja poput nas!
"Ja tebe volim do mjeseca i natrag."
:(Još nema komentara