odavno znam za izreku da je život poput rijeke koja teče i da u istu rijeku ne možemo stati više od jedanput jer ono što je bilo nekada zauvijek je odneseno, a ono što će biti je nepredvidivo, no tek u posljednje vrijeme počinjem shvaćati da postoji ipak jedna "stvar" koja je vječna unatoč toj stalnoj mijeni - korijeni...a ovo je priča o njima
ima već više od desetljeća kako ne živim u svome rodnome gradu. putokaz na stazi života usmjerio me u veliki grad u kojem sam malo pomalo stvorila "novi" život u svim njegovim dijelovima i djelićima, a moj mali rodni gradić polako je počeo sve više nestajati iz moga ovoga sada života (ili sam barem tako mislila). a onda, nakon nekog vremena, počela sam osjećati da ni ovdje ne pripadam potpuno i da ću, ako me životni putokaz iz nekog razloga danas-sutra usmjeri u nekom drugom, novom pravcu, jednostavno otići i na tom drugom, novom mjestu opet početi spajati neke nove životne puzzle...i tada se upitah: "A gdje zapravo pripadam?" Taj osjećaj nepripadanja dugo je prebivao u meni i, unatoč bezbrojnim iskustvima, lijepim i manje lijepim, koja su obojila moj život u velikome gradu i formirala me kao osobu kakva sam danas, više nisam bila posve sigurna tko sam. sve dok ponovno nisam otišla u posjet svome rodnome gradiću i susrela se s uspomenama i nekoliko dragih ljudi. najprije sam otišla do majke. Iako je već neko vrijeme među anđelima (tako ja to shvaćam), znam da je čula sve što sam joj imala za reći i, odlazeći od nje, ponijela sam neki mir u duši, a to je neprocjenjivo blago. a baka i dida, ti moji najdraži starčeki, kada smo se ugledali, osmjehnuli su se i dobro me izgrlili i izljubili, onako srčano i s pokojom suzicom radosnicom u očima. i kada sam pomislila da nema veće radosti od toga, od takvog divnog, predivnog dočeka, baka je počela iznositi na stol slijedove jela koje je pripremila dok sam bila još na putu u vlaku. i počela je gozba, prava pravcata! domaća crvena juha s ručno rađenim rezancima. potom pohani šnicli s krumpirom pečenim na masti, polpete od domaćih tikvica, salata od domaćeg paradajza i krastavaca, domaći kiseli krastavci i za kraj štrudla od trešanja i jabuka. ne sjećam se kada sam posljednji put u jednom obroku jela toliko mnogo domaćega ni kada je jelo tako fino mirisalo ni kada sam za stolom osjetila toliko ljubavi, zajedništva i pripadanja. bio je to zaista jedan poseban dan. poseban, ne samo zbog okusa i mirisa domaćeg jela nakon dugo, predugo vremena, nego i po tome što sam tada shvatila da, unatoč svemu što mi je život donio i što će, ako dragi Bog tako odluči, još donijeti, sam ja tamo gdje su moji korijeni.
:(Još nema komentara