Dok su se druga djeca igrala ona je konobarila i prodavala sladoled. Sad na Korčuli vodi obiteljski restoran

“Još u osnovnoj školi na Vratima grada bi se okupila cijela ekipa. Poredali bismo se uz stepenice, svatko sa svojom kutijom punom školjki koje smo dan prije vadili iz mora i tu bismo ih prodavali. Cijene su bile smiješne, kuna, dvije za školjkicu, ali fora je bila u tome da bismo se okupili prije mise. Znali smo da naše bake i tetke nose lemozinu za Crkvu pa bi i nama dale nešto sitno”, prisjeća se Marijana Kapor (26) svojih prvih poduzetničkih koraka te dodaje kako bi onda svi masovno otišli, a kuda drugo nego na – sladoled.

U osnovnoj školi prvi je put uzela i tacnu i počela konobariti. Sa 16 je radila u slastičarnici prodavajući sladoled i sada već punih 10 godina svakog ljeta radi u ugostiteljstvu. Radila je i tijekom studija koji je pohađala u Zagrebu. A onda je, za razliku od mnogih koji su odlučili sreću potražiti drugdje, odlučila da će se vratiti doma, na Korčulu. I nije jedina, iako je trend iseljavanja iz Hrvatske i dalje u porastu.

Ne razmišljaju baš svi mladi o odlasku iz zemlje. Dapače, kroz naš serijal Moje mjesto, tvoja destinacija pronašli smo prekrasne ljude koji su  ostali vjerni svom kraju i svojim radom i talentom potiču razvoj mjesta u kojima žive. Nakon što nas je Ivan proveo Dubrovnikom, Danijel upoznao sa Šibenikom, a Vinko nam pokazao Zadar, došlo je vrijeme da opet sjednemo u Benussijev luksuzni Jaguar F-PACE, i uputimo se na čarobnu Korčulu.

Tamo nas je ugostila Marijana i upoznala sa svojim prijateljima te pokazala da u Hrvatskoj ipak postoje mladi koji su istinski zaljubljeni u svoj kraj te čuvaju njegovu tradiciju, kako kroz inspirativne okuse i mirise, tako i kroz način života.

Prelomila je, vraća se doma

Marijana je Korčulu napustila tek tijekom studija, a život se tako posložio da o povratku nije puno dvojila. Trenutak u kojem je prelomila da će se iz Zagreba definitivno vratiti na otok, dogodio se na trećoj godini studija Odnosa s javnošću. Taj joj se trenutak odluke duboko urezao u sjećanja. “Krenula sam na praksu. Nakon samo dva tjedna sjedenja u uredu skužila sam da to definitivno nije nešto u što želim ulagati svoju budućnost. I znate, kako mi je tata cijeli život govorio da ono što oni rade na Korčuli ostaje nama, nekako je ta bubica bila u uhu. I u tom momentu mi je kliknulo da se vraćam kući”, priča nam u dahu.

Tu treću godinu je, dodaje, odradila, da završi što je započela jer Marijana završi sve što započne. No, znala je da nije uzalud studirala, znala je da će joj to znanje koristiti u biznisu kojim se sada bavi. Na kraju je tako i bilo. Unatoč lijepom iskustvu života u velikom gradu, vratila se otoku kojeg živi svom svojom forcom. A ima je, u to smo se tijekom našeg posjeta definitivno uvjerili.

Zavezale bi pregaču i uzele tacnu

“Sestra i ja smo od malih nogu uključene u obiteljski posao. Mama i tata su radili po cijele dane, a nas dvije bismo se, kada bi nam bilo dosadno, spustile do njih u restoran. Uzele bismo njihove radne majice, koje su nam onako prevelike stajale kao haljine, zavezale pregaču oko pasa, uzele tacne u ruku i skupljale čaše po terasi”, prisjeća se i kaže da bi na kraju ‘smjene’ uvijek dobile nagradu – nešto novca za sladoled. Najbolju nagradu za obavljeni posao koju svako dijete može poželjeti.

Prvi ozbiljniji posao dobila je sa 16 godina. “Tada su roditelji otvorili slastičarnicu u kojoj sam prodavala sladolede. Sve sam radila sama. Vodila sam računa o nabavi sladoleda, naplaćivala ih, zaključivala smjenu i onda sve te novce morala položiti tati”, govori dodajući da je tada osjetila koliko je lijepo imati svoj novac, zarađivati od bakšiša i ono najbolje, ne pitati roditelje svako malo za džeparac. Tu joj je kliknulo da bi tako mogla svake sezone.

Radno vrijeme ne postoji

Treću sezonu opet je dočekala u slastičarnici i tada je shvatila da voli konobariti. “Ne volim biti zatvorena iza šanka ili u kuhinji, više volim biti vani s ljudima, razgovarati s njima, animirati ih”, govori Marijana, a mi je na to pitamo kako izgleda njezin ljetni dan.

“Koji ljetni dan?”, pita smijući se. “Svakog ljeta priča je ista. Početkom šestog mjeseca kreće lagano uhodavanje, kreiranje ponude, usavršavanje jelovnika. A kad sezona krene, onda vrijedi ona – što smo naučili, naučili smo”, kaže.

Radno vrijeme za nju ne postoji, dostupna je od 0 do 24. Ako i poželi uzeti slobodan dan, mora biti uz mobitel jer nikada ne zna hoće li se u restoranu pojaviti veća nenajavljena grupa gostiju ili će se možda netko od zaposlenika razboljeti.

Marijanina sestra Tina osmislila je osvježavajuću dekonstrukciju lemon tarta koja se može probati u njihovom restoranu Cupido

Ovdje se mladi druže, surađuju i žive jedni od drugih

Iako je prvotna ideja bila da će Marijana biti voditelj restorana, ona je puno više od toga. Epidemija je, naime, otežala poslovanje, teško pronalaze radnike pa uskače gdje god treba. “Na papiru ja jesam voditelj, no ove godine sam bila i na grillu, na šanku, prala tanjure, konobarila… I ne samo u jednom restoranu”, priča dodajući da je uskakala prema potrebi.

Pričajući o povratku i životu na otoku, provela nas je mjestom i upoznala s prijateljima, mladim ljudima s kojima radi, surađuje i druži se. Svi oni žive otok. U poslu pomažu jedni drugima. Žive jedni od drugih. I ta se energija osjeti na svakom koraku. Prvo nas je odvela u OPG EKO Škoj kojeg vodi njezina prijateljica Jelena Marović koja je umjesto Zagreba odabrala Korčulu.

U mirnom okruženju sela Žrnovo, smjestilo se prvo eko imanje kojeg su još prije desetak godina osnovali Jelenini roditelji, a ona im se aktivno pridružila po završetku srednje škole. “Kao što sam se ja nakon fakulteta odlučila vratiti na otok i raditi, tako je i Jelena napravila isto. Ona je cijeli život provela u Zagrebu i vratila se s obitelji”, govori nam Marijana, a Jelena dodaje:

“To je bio neki životni trenutak. Prvo su sve pokrenuli roditelji, koji su nakon života u Zagrebu, koji je bio divan, odlučili da je ovo mjesto gdje se živi bolje, radi bolje. Tako se i meni dogodio otok, u mom nekom životnom trenutku, kao gravitacija me povukao. I dala sam mu šansu. Jer koliko god ima sve, ima još prostora, a meni je taj prostor kreacija.”

Prvi eko proizvođači na otoku

Osim prijateljstva, Marijanu i Jelenu veže i posao. Naime, ugostitelji na Korčuli, pa tako i Marijanina obitelj koja se ugostiteljstvom bavi 30-ak godina, sve namirnice nabavljaju od lokalnih proizvođača. I EKO Škoj surađuje s drugim proizvođačima, pa tako kod prve susjede nabavljaju sir i kozje mlijeko, ribu od malih lokalnih ribara, meso kod lokalnih uzgajivača. “Jedni od drugih živimo, podupiremo se i tako pružamo priliku ljudima da ostanu gdje jesu”, vizionarski govori Jelena.

Dok nas vodi kroz imanje koje odiše prošlošću, onom davnom iz vremena antike kada je Korčula dobila ime Korkyra Melaina, odnosno Crna Korčula, i to po svojim gustim šumama i crnim obalnim hridima, priča nam kako je ideja bila ponuditi ono najbolje od tradicije, ono što svaka kuća ima – od rakije, maslinova ulja, do likera i vina.

“Odlučili smo sve upakirati u prirodniju ambalažu, fokusirati se na ekološko. Postali smo prvo ekološki proizvođači na otoku i time se istaknuli u masi”, dodaje Jelena na što konstatiramo da se u EKO Škoju njeguje holistički pristup uzgoju i pripremi onoga čime ih priroda nagradi. A nagrade su stigle i od struke.

“Ja sam peta generacija proizvođača maslinova ulja u našoj obitelji. Sve je pokrenuo pradjed koji je posadio naše masline, on ih nije brao, nije ih dočekao, ali je svaka generacija išla korak dalje”, priča nam ističući da su svojim maslinovim uljima odlučili isprezentirati destinaciju.

“Kao što su to vinari već odlično odradili, isto smo mi odlučili napraviti s uljima. Koristili smo lokalnu sortu, lastovku drobnicu, koje nema nigdje doli na Korčuli, da bismo vidjeli kakvi smo s kvalitetom, odlučili smo otići na natjecanja. Dobili smo medalju za kvalitetu, pakiranje, etiketu i najbolje ekološko ulje”, s ponosom nabraja.

Sve dobro što mi je dao, želim vratiti otoku, kaže Jelena

Tu se može probati četrdesetak proizvoda

A sve što se ovdje vrijednim rukama uzgoji i preradi, može se i kušati. Gdje drugdje nego u kušaonici, smještenoj u staroj kamenoj kući posred imanja. “Veliki smo ljubitelji kuhinje, gastronomije, radimo to za sebe i prvenstveno za sebe. Onda to što radimo za sebe pokušavamo i drugima prenijeti, i to na način na koji živimo. Dakle, naša kuhinja i naši proizvodi su naš stil života”, priča te kaže da se kod njih mogu probati domaći kruh, masline i maslinovo ulje, marmelade, ali i piti kišnica koja je posebnost otoka jer je svaka kuća ima.

Jelena nam je otkrila i koji joj je proizvod najdraži. “Ulje, jer je u svemu. Provlačimo ga kroz deserte, predjela, glavna jela. Ulje je baza naše hrane. Ono što mi radimo, a što se u Hrvatskoj jako malo radi, je uparivanje ulja s hranom”, kaže i dodaje da je njoj najdraža kombinacija gorke čokolade, gorke klementine i naranče s gorkim maslinovim uljem. “Ona ljudima otvori oči, shvate da ulje nije samo za začiniti ribu, nego da pruža puno više”, govori nam otkrivajući svoje planove za budućnost:

“Uz kušaonicu i proizvodnju, imamo jedno veliko imanje na kojem je kuća u kojoj planiramo urediti izletište. To bi bio multifunkcionalan prostor. Planiram napraviti mjesto gdje se dolazi jesti, odmoriti, u kojem se održavaju radionice za djecu i odrasle, koji ima prostor za druženje, edukacije u kojima će se prikazivati način življenja u skladu s otokom.”

Zaljubljenik u obradu drva

Vrativši se u Korčulu, uputili smo se do restorana u kojem kuha Marijanina sestra Tina. Naime, dok je Marijana organizator, njezina sestra preuzela je kuhinju. “Završila je studij gastronomije, veliki je zaljubljenik u kuhanje. Ne samo što kuha, ona doslovno izmišlja jela. Zapravo, cijelu zimu dok ne radi ona kreira i smišlja nova jela”, hvaleći sestru govori kako je fascinira to što je jako mlada a već ima jako puno vizija.

U restoranu Cupido, smještenom na glavnoj korčulanskoj šetnici, dočekala nas je vesela ekipa. Dok je Tina spremala jela za prepunu terasu gostiju, upoznali smo Marijaninog kolegu Francesca Verazzu koji u restoranu radi kao sommelier, i Franu Boticu, zaljubljenika u obradu drva koji je tijekom renovacije u Cupidu izradio šank, vitrinu i policu za vinske boce.

Otkrio nam je kako je stvarao.“Od ideje do realizacije prošlo je oko tri, četiri mjeseca. U ovaj moderni prostor trebalo je unijeti dašak starine i mislim da sam u tome uspio”, govori nam Frano ističući kako se s vremenom okrenuo uređenju ugostiteljskih prostora. “Svaki restoran ima neki svoj štih, nešto čime se bavi, što želi naglasiti i onda ja to kroz drvo pokušam izvesti. Počelo je sve s Cupidom. To je jedna posebna priča o Korčuli u koju je trebalo ukomponirati i priču o vinima, o vrhunskoj hrani te odabrati drvo koje će pratiti tu priču. Odabrao sam hrastovinu jer se neka vina čuvaju upravo u hrastovim bačvama, a idealna je dizajn modernih interijera”, priča.

Nastavit ćemo raditi na tome da i naša djeca ostanu na otoku, kaže Frano

Vatrogasac i sommelier

Kako su vina vrlo važan dio ponude u restoranu, Francesco kaže da se vinska karta koju je osmislio u zadnje tri godine dosta mijenjala. “Prvo smo krenuli s vinima s otoka, s vremenom dodali i vina s Pelješca, pa i kontinentalna, a u planu je dodati i svjetska vina”, govori Francesco čiji je put do sommeliera bio poprilično neobičan. Završio je elektrotehničku školu, no ni dana nije radio u struci. Odmah nakon škole zaposlio se u DVD-u Korčula u kojem kao profesionalni vatrogasac radi i djeluje punih 10 godina.

No, ljubav prema hrani i dobroj kapljici odvela ga je prema ugostiteljstvu u kojem je već osam godina. Sve je odlučio pomaknuti za stepenicu više te je ove zime završio prvi od tri stupnja WSET vinskog tečaja za sommeliera. Budući da se tradicija njeguje u svakom segmentu života na otoku, jako je zastupljena i u gastronomiji. Francesco o tome vodi brigu dok vina uparuje s tradicionalnim dalmatinskim jelima kao što su pašticada, te razna jela od ribe i divljači.

U vinsku kartu Cupida Francesco planira uvesti i luksuzna svjetska vina

Tajna uparivanja hrane i vina

“Bitno je da ništa ne dominira. Dakle, da podjednako dobro osjetimo okus hrane i vina, da se okusi izbalansiraju. Tako lagana bijela vina idu s laganim jelima kao što su tartar, bijela riba. S druge strane, crna vina prijaju uz steakove i divljač jer su puna tanina i težeg okusa”, pojašnjava.

Iako naša ekipa načelno zna da su pašticada i jela od ribe zaštitni znak dalmatinske kuhinje, na ovom smo se putovanju upoznali s njihovim izvornim okusima i tajnama pripreme koje su nas inspirirale da ih ponesemo doma i sačuvamo od zaborava.

Budući da je i vino vrlo važan segment ponude, u restoranu imaju oko 14 vrsta vina, pa nam je Francesco izdvojio njemu posebne, otočke sorte. “Na Korčuli imamo dvije sorte, pošip koji više prija uz ribu, lagana jela, dok je grk malo teži i ide fino uz Žrnovske makarune”, kaže, a Marijana na to dodaje: “Svaka obitelj ima svoj recept koji se prenosi s koljena na koljeno. Zadržala se tradicija i u tom smislu da se ta pašta radi ručno. Ove nam se godine dogodilo da je bila nestašica makaruna. Toliko su popularni, jako ih se puno prodaje da ih ljudi ne stižu napraviti.”

Kušali smo Žrnovske makarune koji se spremaju u Cupidu

Tradicija se ovdje živi

Svaki se ručno radi, a šug je karakterističan zato što se dugo kuha, ali i zato što se koriste začini koji tom umaku daju specifičan, slatki okus. “Moji doma rade šug s cimetom, klinčićima i muškatnim oraščićem, no u svakoj je obitelji drugačije, sve ovisi kako se recept prenosio s generacije na generaciju”, govori.

I Frano i Francesco žive otočku tradiciju. Tako ih je, kažu, odredila sredina. Naime, na Korčuli djeluju tri bratovštine i Frano upravlja bratovštinom Blažene Djevice Marije od utjehe, a Francesco je član bratovštine Svetoga Roka. “U istim smo đirevima, igramo Morešku skupa, odmalena smo zaljubljeni u te iste stvari koje njegujemo”, priča Frano, a Francesco dodaje: “Korčula je u meni odmalena, ne mogu zamisliti da odem odavde. Imam super posao, super prijatelje, uživamo. Sve je u životu onako kako si posložiš.”

Na to nam je Marijana otkrila zašto je odabrala Korčulu: “Korčula ima ogroman potencijal, a ja imam ogromne ambicije. Smatram da je ovo pravo i mjesto i vrijeme u kojem mogu izraziti svoju kreativnost i ostvariti svoje snove.”

Tradicionalna jela s Korčule osvajaju sva čula i inspiracija su za eksperimentiranje kod kuće

Za sve one koji se požele uputiti na Korčulu, Marijana je izdvojila neke njoj drage destinacije: 

1. Što svakako treba posjetiti u gradu Korčuli? Stari grad. Tko god mi dođe u posjet, obavezno ga vodim na kampanel odakle se pruža najljepši pogled.
2. Čarobna mjesta na otoku? Teško je izdvojiti samo nekoliko mjesta, jer otočke ljepote doista oduzimaju dah.Mene uvijek iznova oduševe Kočje, rezervat šumske vegetacije i Kom, najviša točka otoka Korčule.
3. Top plaža na Korčuli? Uff, ne mogu odlučiti. Ovako na prvu to su Vaja i Samograd kod Račišća, Pupnatska luka i Bačva.
4. Top mjesto za izlet? Svi otočići u blizini, osobito Vrnik i Badija.
5. Tradicionalna jela, pića i deserti koji se moraju probati na Korčuli? To su svakako Žrnovski makaruni, cukarini i klašuni, lumblija. Od pića definitivno vina pošip i grk te razni domaći likeri i rakije.

Izvor: super1.telegram.hr